Sažetak: Iza monumentalne betonske fasade i proslavljenih mozaika kriju se slojevi povijesti i tehničkog vizionarstva koji izmiču oku površnog promatrača. Od akustičnog inženjerstva i “plutajućeg” krova do simbolike urezane u same temelje, crkva na Borongaju krije tajne koje ju čine jednim od najinteligentnije projektiranih sakralnih prostora u regiji.
Duhovna podloga – Donja crkva svetog Dominika
Iako je u prethodnom članku naglašena veličanstvenost glavne lađe, rijetko se spominje da ovaj kompleks posjeduje “srce u dubini”. Ispod razine glavnog oltara nalazi se donja crkva (kripta) posvećena svetom Dominiku. Ovaj prostor, koji je u ranim fazama gradnje služio kao primarno mjesto okupljanja dok se čekalo na dovršetak gornjeg zdanja, dizajniran je kao intimni kontrapunkt monumentalnom gornjem prostoru. Dok gornja crkva teži nebu i svjetlosti, donja crkva svojom robusnošću i niskim stropovima simbolizira korijene, stabilnost i kontemplativnu tišinu dominikanskog reda. Ona je arhitektonski temelj koji doslovno i metaforički drži težinu cijelog kompleksa.
Akustični identitet – Hefererove orgulje i “glas” zvonika
Mnogi posjetitelji dive se vizualnom skladu, no malo tko zna da je unutrašnjost crkve akustički modelirana kako bi podržala jedan od najvažnijih instrumenata u Zagrebu. U crkvi se nalaze vrijedne mehaničke orgulje umjetničke radionice Heferer (Opus 1046), postavljene 1975. godine. Sa svojih 27 registara i tri manuala, one nisu samo liturgijsko pomagalo, već koncertni instrument vrhunske kvalitete. Zanimljivost leži u činjenici da su arhitekti Hržić i Krznarić surađivali s vrsnim akustičarima kako bi natur-beton, koji je inače akustički “tvrdi” materijal, ukrotili i pretvorili u rezonantnu kutiju koja ne stvara jeku, već čist, kristalan zvuk.
Nadalje, u masivnom zvoniku kriju se tri zvona izlivena u poznatoj ljevaonici Grassmayr u Innsbrucku. Svako zvono ima svoju posvetu: najveće je posvećeno Kraljici svete krunice, srednje svetom Dominiku, a najmanje blaženom Jordanu Saskom, drugom učitelju Reda propovjednika, što suptilno ocrtava cijelu dominikansku povijest u zvuku koji odjekuje istočnim Zagrebom.
Arhitektonska varka – “Plutajući” krov i peta fasada
Jedan od najfascinantnijih skrivenih detalja konstrukcije je spoj zidova i krova. Ako se pažljivo promatra linija gdje se masivni betonski zidovi susreću s krovnom konstrukcijom, primijetit će se uski procjepi koji stvaraju iluziju da krov lebdi iznad crkve. Ovaj tehnički zahtjevan zahvat omogućuje prodor difuznog svjetla koji “omekšava” dojam težine betona.
Također, arhitekti su posebnu pozornost posvetili tzv. “petoj fasadi” – krovu. Budući da je crkva okružena stambenim zgradama (tzv. limenkama i neboderima), njezina krovna ploha nije tretirana kao puko tehničko rješenje, već kao peta fasada koja je estetski oblikovana da bude ugodna oku stanara koji na crkvu gledaju s viših katova okolnih zgrada. Taj humani pristup urbanizmu, gdje se misli na pogled susjeda, rijedak je u suvremenoj gradnji.
Simbolika “Hrvatskog broda” u drvetu
Dok je u ranijem tekstu spomenut Šime Vulas kao autor oltara, manje je poznat duboki simbolički kod koji je on upisao u slavonski hrast od kojeg su izrađeni oltar i klupe. Vulas, rodom s otoka Brača, u obradu drva utkao je elemente tradicionalne brodogradnje i dalmatinske tesarine. Ako se pažljivo promatraju bočne strane oltara i ambona, vide se linije koje podsjećaju na pramce brodova. To nije slučajno – za dominikance, brod je simbol crkve koja plovi kroz burna vremena, a Vulas je tim motivom povezao kontinentalni Zagreb s jadranskim korijenima Reda koji je u Hrvatsku stigao upravo preko obale (Dubrovnik, Split).
Tajna broja tri i dominikanska “Bijela propovijed”
Interijerom dominira bjelina opeke, što je izravna asocijacija na bijeli dominikanski habit. No, skriveni detalj leži u geometrijskom ponavljanju broja tri. Arhitekti su kroz tlocrtne lomove i krovne plohe stalno referirali na Sveto Trojstvo, ali i na tri ključna stupa dominikanskog života: molitvu, studij i propovijedanje. Svaki kut loma zida i svaka niša projektirani su s matematičkom preciznošću koja prati ovu teološku misao, čineći samu zgradu “propovijedi u betonu”.
Crkva na Borongaju nije samo statični spomenik arhitekture; ona je živi organizam u kojem su akustika, svjetlost i skriveni prostori poput kripte stopljeni u jedinstvenu cjelinu. Ovi detalji potvrđuju da je riječ o projektu u kojem apsolutno ništa nije prepušteno slučaju, od zvuka zvona iz Innsbrucka do načina na koji krov “pozdravlja” susjedne nebodere.