Povijesni hod – Nastanak i ključni događaji
Sažetak: Crkva Kraljice svete krunice na zagrebačkom Borongaju nije samo zgrada, već svjedok upornosti i vjere u teškim vremenima. Od skromnih početaka u preuređenoj garaži do monumentalnog zdanja, njezina izgradnja predstavlja fascinantan povijesni hod dug nekoliko desetljeća.
Priča o crkvi Kraljice svete krunice na zagrebačkom Borongaju, smještenoj u Ulici Antuna Kontaka, započinje neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u vremenu golemih društvenih, urbanističkih i političkih previranja. Kada su dominikanci 1945. godine stigli na istočni rub tadašnjeg Zagreba, predgrađe Borongaj tek je počelo poprimati svoje prve prave urbane konture, razvijajući se u radničko i stambeno naselje. Vizija dominikanaca o izgradnji monumentalnog sakralnog kompleksa ubrzo se sudarila s rigidnim političkim opstrukcijama tadašnjeg komunističkog sustava, koji nipošto nije blagonaklono gledao na širenje crkvene infrastrukture, osobito u novim, modernim radničkim kvartovima. U tim prvim, izrazito teškim godinama, dominikanci su bili prisiljeni snalaziti se na potpunim marginama društvenog i prostornog planiranja, boreći se za svaki kvadratni metar prostora. Tek su 1954. godine, nakon gotovo čitavog desetljeća strpljivog čekanja, pisanja molbi i upornih pregovora, uspjeli urediti privremenu kapelicu.
Zanimljivo je da taj prvi bogoslužni prostor nije bio ni izbliza sličan današnjem velebnom zdanju koje dominira vizurom Maksimira; radilo se o običnoj preuređenoj garaži, odnosno gospodarskoj zgradi koja je uz minimalne preinake adaptirana kako bi barem privremeno zadovoljila goruće duhovne potrebe rastućeg broja vjernika u tom dijelu grada [Autor/Izvor: Monografija “Dominikanci u Hrvatskoj”]. Ta skromna kapelica u garaži postala je svojevrsnim simbolom nevjerojatne izdržljivosti i nade. Kako svjedoče sačuvani povijesni dokumenti iz tog vremena, proces ishođenja građevinskih i urbanističkih dozvola za pravu, veliku gradnju bio je nevjerojatno mukotrpan, obilježen stalnim odgodama i administrativnim preprekama [Autor/Izvor: Arhiv Hrvatske dominikanske provincije].
Ipak, vjetrovi društvenih promjena i blago popuštanje političkih stega počeli su se osjećati tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tada započinje prva faza ostvarenja velikog arhitektonskog sna. Najprije se pristupilo izgradnji samostanskog dijela kompleksa, koji je trebao poslužiti kao sigurna baza za daljnje pastoralno djelovanje i logistička potpora za ono glavno što će tek uslijediti.
Krajem šezdesetih, točnije u razdoblju između 1967. i 1971. godine, napokon se započinje s podizanjem same crkve. Bio je to iznimno hrabar pothvat, ne samo u čisto građevinskom, već i u duboko idejnom i teološkom smislu. Naime, u to isto vrijeme, cijela Katolička crkva prolazila je kroz tektonske reforme potaknute odlukama Drugog vatikanskog koncila. Teološke i liturgijske promjene zahtijevale su potpuno novi pristup organizaciji sakralnog prostora, napuštajući stare koncepte. Kako u svojim stručnim analizama detaljno ističe eminentni teoretičar arhitekture Tomislav Premerl, ova je crkva na Borongaju predstavljala radikalan raskid s dotadašnjim tradicionalnim historicizmom, odbacujući kopiranje starih stilova poput neogotike ili neoromanike. Umjesto dugih, mračnih i uskih lađa u kojima je svećenik fizički i simbolički udaljen od puka, novi je moderni prostor morao odražavati duh zajedništva i bliskosti [Autor/Izvor: “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata”].
Gradnja impresivne osnovne armiranobetonske strukture dovršena je početkom sedamdesetih godina, no proces oblikovanja ovog remek-djela moderne umjetnosti nije se tu zaustavio. Unutrašnjost crkve, njezini brojni vrhunski umjetnički detalji i konačni estetski izričaj pažljivo su se osmišljavali i dovršavali desetljećima, uz brojne financijske izazove. Sve je to trajalo sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je interijer konačno dobio svoj prepoznatljivi, zaokruženi izgled koji danas oduševljava posjetitelje. Povijesni hod ove iznimne građevine, putovanje od skučene, vlažne garaže do jednog od najvažnijih modernih sakralnih zdanja u cijeloj Hrvatskoj, trajno svjedoči o pobjedi ljudskog duha, vizionarstva i ustrajnosti nad birokratskim i političkim preprekama svoga specifičnog vremena, ostavljajući Zagrebu neprocjenjivo arhitektonsko i povijesno naslijeđe.
Arhitektonska ljepota – Stilovi, materijali, umjetnički detalji i arhitekti
Sažetak: Građevina predstavlja neosporno remek-djelo hrvatske moderne arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Njezina jedinstvena sinteza sirovih materijala, inovativne igre zenitalne svjetlosti i monumentalnih umjetničkih djela čini ju nezaobilaznim spomenikom suvremene kulture.
Kada današnji promatrač stane pred crkvu Kraljice svete krunice na Borongaju, ne dočekuje ga uobičajena, predvidljiva simetrija klasičnih sakralnih objekata, već dinamična i hrabra igra volumena. Glavni projektanti ovog monumentalnog kompleksa, vizionarski arhitekti Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić i Ivan Piteša, uspjeli su stvoriti prostor koji istovremeno izaziva strahopoštovanje i osjećaj duboke intime. Arhitekt Marijan Hržić, kao vodeća figura ovog projekta, osmislio je crkvu prvenstveno kao polivalentni prostor. Tlocrt crkve namjerno bježi od klasičnog pravokutnika i forme tradicionalnog crkvenog broda; riječ je o nepravilnom, izrazito dinamičnom volumenu koji svojom geometrijom teži potpunoj koncentraciji i usmjeravanju pogleda prema oltaru, središtu liturgijskog događanja. Eksterijerom i interijerom dominira iskrena uporaba materijala, tipična za kasni modernizam i elemente brutalizma. Natur-beton (sirovi, neobrađeni beton) ostavljen je vidljivim, čime građevina ponosno pokazuje svoju nosivu strukturu, dok bjelina opeke i toplina drva savršeno ublažavaju tu arhitektonsku strogost. Vanjština zgrade prepoznatljiva je po razigranim, asimetričnim krovnim plohama koje se lome pod različitim kutovima, te po snažnom, masivnom volumenu zvonika.
Zvonik ovdje nije tek dodatak; on je organski integriran u samo tkivo zgrade, a opet djeluje kao snažan vertikalni akcent cijelog naselja Borongaj. Ono što ovu crkvu čini posebnom jest njezino majstorsko gospodarenje svjetlošću. Arhitektonsko rješenje poseban naglasak stavlja na zenitalno osvjetljenje, odnosno svjetlo koje u unutrašnjost prodire odozgo, kroz pažljivo pozicionirane krovne prodore. Tim se rješenjem postiže duboko sakralna i mistična atmosfera bez ikakve potrebe za suvišnom, kičastom dekoracijom na zidovima [Autor/Izvor: Ines Ambruš: “Sakralna arhitektura Marijana Hržića”]. Ugledni kritičar i teoretičar Tomislav Premerl u svojoj knjizi s divljenjem ističe da je ova crkva “vrhunski doseg pročišćenog arhitektonskog govora” gdje se građevinska struktura i duhovna estetika stapaju u jedno nerazdvojno biće [Autor/Izvor: Tomislav Premerl: “Hrvatska moderna arhitektura”]. No, arhitektura je tek pozornica za nevjerojatan umjetnički inventar koji ova crkva čuva. Dominikanci, poznati kroz povijest kao veliki mecene umjetnosti, ovdje su angažirali najznačajnije hrvatske umjetnike svog vremena, pretvorivši crkvu u pravu galeriju moderne umjetnosti.
Najdominantnije djelo, koje posjetitelja ostavlja bez daha čim zakorači u prezbiterij iza oltara, jest monumentalni mozaik velikana Ede Murtića. Murtić je u ovom prostoru hrabro primijenio svoj prepoznatljiv apstraktno-ekspresionistički stil, što je bio nevjerojatan iskorak za sakralnu umjetnost tog doba. Mozaik prikazuje “Proslavljenu krunicu”, igrajući se snažnim bojama i apstraktnim formama, a izveden je uz pomoć vrhunskih talijanskih majstora iz poznate škole u Spilimbergu [Autor/Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža (LZMK): Zagrebački leksikon]. Ispred tog eksplozivnog mozaika stoji smiren, ali moćan rad kipara Šime Vulasa. On je autor glavnog oltara, ambona i svetohraništa. Vulasov rad karakterizira majstorska uporaba drva i kamena u formama koje snažno podsjećaju na hrvatsku narodnu baštinu i tradicionalnu brodsku tesarinu. Njegove linije donose robusnu, a opet duboko duhovnu i toplu prisutnost u kontrastu s hladnim betonom.
Vizualni identitet unutrašnjosti upotpunjuju i djela akademika Slavka Šohaja, čiji je “Križni put” izveden iznimno diskretno i elegantno, potpuno integrirano u arhitekturu samih zidova, ne narušavajući pročišćenost prostora. Kipar Josip Poljan obogatio je crkvu kipom Majke Božje, Kraljice svete krunice. Njegov je stil u ovoj izvedbi izrazito pročišćen, lišen svake suvišne i slatunjave sentimentalnosti, što savršeno odgovara ozbiljnom modernističkom ambijentu cjelokupnog prostora. Konačno, prozorska rješenja i prodori svjetlosti kroz bojene staklene površine, odnosno vitraje, logično prate i nadopunjuju onaj isti apstraktni vizualni kod koji je postavio Murtić na glavnom mozaiku. Sva ova djela, savršeno usklađena s arhitektonskom vizijom Hržića, Krznarića i Piteše, čine crkvu na Borongaju jedinstvenim, neponovljivim umjetničkim djelom u kojem svaka linija, svaka zraka svjetlosti i svaka ploha betona ima svoju duboku svrhu.
Kulturna i suvremena vrijednost – Značaj danas
Sažetak: Danas je crkva Kraljice svete krunice mnogo više od lokalnog molitvenog prostora; ona je neprocjenjiva galerija hrvatske moderne umjetnosti i ključni urbanistički orijentir istočnog Zagreba. Njezina najveća kulturna vrijednost leži u hrabrom spajanju suvremenog arhitektonskog izričaja s dubokom duhovnom tradicijom dominikanskog reda.
Crkva Kraljice svete krunice na Borongaju danas predstavlja jedan od najvažnijih kulturnih, a ne samo vjerskih, toposa grada Zagreba. Njezina suvremena vrijednost ne mjeri se isključivo brojem vjernika koji ju posjećuju, već njezinim trajnim utjecajem na razvoj hrvatske moderne sakralne arhitekture i očuvanje vrhunske umjetničke baštine. U vremenu kada je izgrađena, ova građevina bila je istinski avangardni iskorak. Odbacivši sigurna i provjerena rješenja historicizma, koja su često podrazumijevala puko preslikavanje starih stilova bez stvarne duhovne inovacije, borongajska crkva postala je fizičko utjelovljenje modernog teološkog promišljanja. Ona je savršen arhitektonski prijevod ideja Drugog vatikanskog koncila u prostor; oltar je približen zajednici, hijerarhijske barijere unutar prostora su srušene, a arhitektura aktivno sudjeluje u stvaranju osjećaja zajedništva i okupljanja oko stola Gospodnjeg. Taj duh zajedništva, upisan u sam tlocrt zgrade, i danas savršeno funkcionira, dokazujući da su projektanti stvorili bezvremenski prostor koji ne zastarijeva [Autor/Izvor: Tomislav Premerl: “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata”]. Kulturni značaj ove crkve iznimno je vidljiv i kroz prizmu mecenatstva.
Dominikanski red je kroz cijelu svoju dugu povijest njegovao duboku povezanost s umjetnošću i znanošću, a ta se tradicija na najljepši mogući način manifestirala upravo na Borongaju usred dvadesetog stoljeća. Angažiranjem sekularnih, moderno orijentiranih umjetnika poput Ede Murtića, čija je apstrakcija do tada rijetko nalazila mjesto u strogo zadanim okvirima crkvene umjetnosti u Hrvata, dominikanci su pokazali iznimnu širinu i razumijevanje suvremenog trenutka. Zahvaljujući toj viziji, crkva je danas ujedno i javna galerija koja besplatno nudi uvid u vrhunska ostvarenja hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća [Autor/Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža (LZMK): Likovna enciklopedija]. Djela Šime Vulasa, Slavka Šohaja, Josipa Poljana i Ede Murtića ovdje nisu tek puki ukrasi; ona su ravnopravni sudionici u stvaranju svetosti prostora. Iz urbanističke perspektive, crkva i njezin monumentalni, ali elegantni zvonik, postali su nezaobilazan orijentir istočnog dijela grada. U kvartu kojim dominiraju funkcionalne stambene zgrade i prepoznatljivi raster radničkog naselja, asimetrične i razigrane linije crkvenog krovišta unose potrebnu dinamiku i arhitektonsko osvježenje. Korištenje natur-betona, materijala koji je često bio predmetom kontroverzi i nerazumijevanja u široj javnosti zbog svoje surovosti, ovdje je pokazalo kako sirovi materijal uz pomoć pravilnog osvjetljenja i drvenih intervencija može dobiti gotovo toplu, organsku dimenziju.
Danas, kada mnogi spomenici brutalizma i modernizma propadaju ili gube svoju izvornu namjenu, crkva Kraljice svete krunice stoji kao iznimno dobro očuvan i svakodnevno korišten spomenik nulte kategorije. Njezina suvremena vrijednost leži upravo u toj živosti; ona je prostor koji svakodnevno udomljuje ljude, dok istovremeno služi kao nepresušan izvor inspiracije studentima arhitekture, povjesničarima umjetnosti i svim ljubiteljima moderne estetike. Ovaj kompleks nije samo svjedočanstvo jednog vremena u kojem se gradilo usprkos preprekama, već je trajni podsjetnik na to kako hrabra arhitektura i vrhunska umjetnost mogu stvoriti prostor koji nadilazi prolaznost i postaje vječan.