Povijesni hod crkve Svetog Vida u Petruševcu
Sažetak: Priča o crkvi Svetog Vida u Petruševcu svjedočanstvo je o zajedništvu, ustrajnosti i vjeri malog suburbanog naselja na zagrebačkom Žitnjaku. Od skromne zavjetne kapelice podignute davne 1925. godine do suvremene crkve izgrađene u vihoru Domovinskog rata, ova građevina utjelovljuje stoljetnu žilavost svojih vjernika.
Kroz trud lokalnog stanovništva i viziju župnika, njezini su zidovi doslovno izgrađeni rukama i zajedničkom nadom mještana. Svaka cigla i svaki kamen crkve Svetog Vida u Petruševcu nosi u sebi priču o ljudima koji su odlučili stvoriti prostor svetosti usred svakodnevnog truda i rada.
Povijest ovog sakralnog mjesta na adresi Petruševec I 56e ne započinje s velikim arhitektonskim natječajima, već s jednim skromnim raspelom uz cestu, gdje su se mještani okupljali tražeći utjehu i blagoslov. Upravo na tom mjestu, davne 1925. godine, rođena je prva preteča današnje crkve. Bila je to mala zavjetna kapelica Svetog Vida Mučenika, podignuta isključivo zalaganjem i financijskim doprinosom lokalnih stanovnika pod vodstvom Ivana i Janka Kuzmeca .
Ta je kapelica postala žarište zajednice, mjesto gdje se čuvao tihi zavjet vjernosti svecu zaštitniku, dok je oko nje disalo radničko i poljoprivredno predgrađe Zagreba. Desetljećima je ta mala građevina odolijevala vremenu, no kako je Petruševec rastao, rasla je i potreba za većim, prostranijim domom molitve. Ključni trenutak u povijesti gradnje nastupa krajem 1987. godine. Tadašnji župnik župe Šanci-Savica, kojoj je Petruševec pripadao kao filijala, velečasni Andrija Vujasić, bilježi u župnoj kronici viziju o gradnji nove, veće crkve .
No, put od vizije do realizacije bio je popločan velikim izazovima. Prvi korak bio je osigurati zemljište, što je riješeno plemenitom gestom lokalnih stanovnika Stjepana i Ivana Lukiškog, koji su darovali teren za novu crkvu. No, tlo na kojem je crkva trebala niknuti zahtijevalo je nevjerojatan fizički trud. Između 1989. i 1990. godine, teren je bio zatrpan odbačenim građevinskim materijalom. Vjernici Petruševca nisu klonuli duhom; organizirali su se i ručno čistili te reciklirali staru ciglu s drugih gradilišta, ugrađujući je potom u temelje i zidove svoje nove crkve.
Preostali otpad iskorišten je za nasipavanje i izdizanje parcele kako bi se građevina zaštitila od poplavnih voda obližnje rijeke Save. Bilo je to svjedočanstvo ekološke snalažljivosti i duboke ljubavi prema vlastitom hramu. U ožujku 1990. godine postavljen je kamen temeljac, a već 16. travnja iste godine temelje je blagoslovio zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić . Iako je polet bio golem, povijesne okolnosti ponovno su stavile zajednicu na kušnju.
Izbijanje Domovinskog rata i prerana, iznenadna smrt župnika Vujasića 1991. godine privremeno su uzdrmali projekt. Ipak, dolaskom novog župnika, velečasnog Vjekoslava Huzjaka, radovi se nastavljaju s jednakim žarom. Glavni građevinski radovi privedeni su kraju u najtežim ratnim godinama, te je prvo uskrsno misno slavlje pod novim krovom proslavljeno u proljeće 1992. godine. Nova crkva stajala je ponosno kao simbol nade i pobjede života nad razaranjem. Kasnije godine donijele su nove faze uređenja. Vanjska obnova crkve dovršena je 2017. godine, a povodom nadolazećeg srebrnog jubileja, tijekom 2025. i 2026. godine, pokrenuti su završni radovi na uređenju ograde, okoliša i unutrašnjosti kako bi ova povijesna građevina zasjala u punom sjaju za svoju svečanu posvetu .
Arhitektonska ljepota i prostorni sklad
Sažetak: Crkva Svetog Vida u Petruševcu predstavlja izniman primjer moderne sakralne arhitekture s kraja 20. stoljeća prilagođene suburbanom tkivu Zagreba. Projektirana od strane uglednog arhitekta Marijana Turkulina, ova se građevina odlikuje pročišćenim linijama i skladnim suživotom s okolišem.
Umjesto monumentalne dominacije, ona nudi prostor tišine, kontemplacije i skromne ljepote. Arhitektura crkve Svetog Vida u Petruševcu svjedoči o tome kako se sakralni prostor može uspješno integrirati u miran, suburban kontekst bez narušavanja okolne harmonije. Kada je ugledni hrvatski arhitekt Marijan Turkulin 1990. godine preuzeo projektiranje ove crkve, iza sebe je već imao reputaciju projektanta velikih, monumentalnih i komercijalnih gradskih objekata, među kojima se ističu zagrebački hotel Sheraton i poznati HOTO toranj ].
Međutim, u Petruševcu se Turkulin odlučio za potpuno drugačiji, intimniji i skromniji pristup, pokazujući izniman osjećaj za prostor i potrebe lokalne zajednice. U znanstvenom radu pod nazivom ‘Urbanistička obilježja liturgijskih građevina u Zagrebu u 20. stoljeću’, stručnjaci Zorana Sokol Gojnik, Igor Gojnik i Mladen Obad Šćitaroci klasificirali su crkvu u Petruševcu kao sakralni objekt u specifičnom poluurbanom ili suburbanom kontekstu . Za razliku od povijesnih katedrala koje dominiraju gradskim vizurama, ova crkva svjesno odabire ulogu takozvanog ‘skrivenog’ sakralnog objekta. Smještena u zoni rijetke i rahle obiteljske izgradnje, ona svojom visinom i volumenom ne nameće dominaciju nad okolišem, već s njime nježno supostoji.
Pred crkvom je oblikovan mali pristupni trg koji nema namjeru privlačiti široku javnost, već ima duboko intiman karakter. Taj je prostor od ulične vreve vizualno i fizički odvojen pažljivim hortikulturnim, perivojnim uređenjem, stvarajući mirnu tampon-zonu prije ulaska u sferu svetoga. Sama građevina oblikovana je kao jednostavan, longitudinalno usmjeren jednobrodni prostor. Prije nego što vjernik zakorači u unutrašnjost, prolazi kroz natkriveni ulazni trijem ili portik. Ovaj arhitektonski element ima ključnu ulogu u prostornoj tranziciji – on priprema posjetitelja na prijelaz iz profanog, svakodnevnog svijeta u tišinu sakralnog prostora. Unutrašnjost crkve odlikuje se pročišćenim, jednostavnim linijama koje su karakteristične za postkoncilsku arhitekturu kasnog 20. stoljeća. Prostor je jasno usmjeren prema prezbiteriju, odnosno svetištu, koje je povišeno u odnosu na lađu crkve kako bi se naglasila liturgijska hijerarhija.
Na povišenom dijelu nalazi se fiksni, jednostavno oblikovani oltar, dok su ambon i svetohranište postavljeni skladno s lijeve i desne strane. Iznad samog ulaza smješten je povišeni kor s pjevalištem, dok su bočni zidovi ukrašeni diskretnim postajama križnog puta te tradicionalnim sakralnim skulpturama, uključujući i lik samog patrona, svetog Vida . Turkulinov projekt tako dokazuje da istinska arhitektonska ljepota ne leži u pretjeranoj raskoši, već u pročišćenosti forme i dubokom poštovanju funkcije prostora.
Kulturna i suvremena vrijednost crkve u zajednici
Sažetak: Danas, crkva Svetog Vida u Petruševcu stoji kao tihi, ali neizostavni čuvar identiteta ovog zagrebačkog naselja na rubu rijeke Save. Osim sakralne funkcije, ona je spomenik ljudskoj solidarnosti, ekološkoj snalažljivosti i povijesnom kontinuitetu koji povezuje generacije.
Kroz skorašnju obnovu i proslavu srebrnog jubileja, crkva i dalje nadahnjuje i okuplja svoju lokalnu zajednicu. U suvremenom svijetu, u kojem se gradovi brzo šire i mijenjaju svoje lice, mjesta koja čuvaju lokalni identitet i sjećanje postaju neprocjenjiva. Crkva Svetog Vida u Petruševcu, smještena u industrijsko-stambenom okruženju zagrebačkog Žitnjaka, predstavlja upravo takvu oazu.
Ona nije samo vjerski objekt; ona je živi kulturni spomenik zajedništvu i dokaz kako male zajednice mogu ostaviti trajan trag u vremenu. Njezin kulturni značaj danas nadilazi isključivo sakralnu funkciju i dotiče se dubljih društvenih i ekoloških tema modernog doba. Posebnost ove crkve leži u njezinoj ‘baštini ruku’. Kada danas povjesničari i sociolozi analiziraju povijest gradnje ove crkve, nemoguće je zanemariti činjenicu da su njezini temelji doslovno izgrađeni na načelima održivosti i samoodrživosti, davno prije nego što su ti pojmovi postali globalni trendovi.
Činjenica da su mještani krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća ručno čistili i reciklirali ciglu s drugih gradilišta te podizali teren kako bi ga spasili od poplava Save, daje ovoj građevini jedinstven ekološki i humanistički značaj . To je materijalizirana solidarnost, upisana u same zidove crkve.
Danas, u vrijeme kada tragamo za načinima očuvanja okoliša i poticanja lokalnog angažmana, crkva u Petruševcu stoji kao izvrstan, rani primjer takve prakse u zagrebačkom urbanom prostoru. Suvremena vrijednost crkve ogleda se i u njezinom službenom prepoznavanju unutar crkvene i društvene hijerarhije. Premda je riječ o relativno novoj građevini, njezina povijest i značaj uredno su dokumentirani u službenom direktoriju Nadbiskupije, koji se redovito šalje u Vatikan kako bi se uskladili podaci o vrijednoj sakralnoj baštini .
No, njezina najveća vrijednost ipak se ne nalazi u papirima, već u svakodnevnom životu Petruševca. Srebrni jubilej župe i tekući radovi tijekom 2025. i 2026. godine, usmjereni na konačno uređenje ograde, okoliša i unutrašnjosti, pokazuju da ova građevina nije statični spomenik prošlosti, već dinamično središte koje se i dalje razvija. Mali, intimni trg pred crkvom, zaštićen zelenilom, danas funkcionira kao rijetko javno mjesto susreta u ovom dijelu grada, pružajući stanovnicima osjećaj pripadnosti i mira daleko od gradske gužve. Crkva Svetog Vida tako ostaje svjetionik lokalnog identiteta, podsjećajući nas da se istinska kulturna vrijednost gradi zajedničkim radom, solidarnošću i vjerom u bolje sutra.