Povijesni hod – Nastanak i ključni događaji crkve u Botincu
Sažetak: Ovaj članak donosi dramatičnu povijesnu priču o nastanku crkve Svetog Stjepana prvomučenika u Botincu, koja je nastala u podrumu spojenih kuća nakon katastrofalne poplave u Zagrebu 1964. godine. Kroz borbu s političkim pritiscima i doslovno zazidavanje vrata od strane komunističkih vlasti, ova građevina postala je simbol nesalomljive vjere i solidarnosti lokalne zajednice.
Priča o nastanku crkve Svetog Stjepana prvomučenika u Botincu započinje u jesen 1964. godine, kada je nabujala rijeka Sava prodrla u zagrebačka naselja i ostavila tisuće ljudi bez krova nad glavom. Iz te prirodne katastrofe niklo je plansko naselje Botinec, utočište za obitelji koje su izgubile sve.
Kako se naselje širilo, rasla je i potreba za duhovnim utočištem. Dekretom kardinala Franje Kuharića, 7. listopada 1969. godine, službeno je osnovana župa . Međutim, tadašnje komunističke vlasti imale su drugačije planove za radničku periferiju Zagreba. U novim socijalističkim naseljima izdavanje građevinskih dozvola za sakralne objekte bilo je praktički nemoguće. Vlasti su nastojale marginalizirati prisutnost Crkve u svakodnevnom životu radnika, nadajući se da će bez fizičkog prostora vjera s vremenom oslabiti.
Suočeni s potpunim odbijanjem izdavanja dozvola za novu, samostalnu crkvu, župljani i crkvene vlasti morali su pribjeći lukavstvu i improvizaciji. Kupljene su dvije susjedne, tek izgrađene obiteljske kuće u Ulici Pere Kvržice 15. Spajanjem i prenamjenom njihovih podrumskih prostora stvorena je tajna, skromna kapela pod zemljom – prava moderna katakomba. No, komunistički režim brzo je reagirao. Krajem 1969. godine, samo dva dana prije nego što je novoizgrađeni i prilagođeni prostor trebao biti svečano blagoslovljen, na gradilište su upale građevinske inspekcije u pratnji policije. Bez ikakvog objašnjenja, radnici su po nalogu vlasti doslovno zazidali ulazna vrata improvizirane crkve, ostavljajući prostor u potpunom mraku i izvan funkcije .
Ova gruba demonstracija sile trebala je ugasiti nadu vjernika Botinca.
Tijekom gotovo dvije godine, prostor je ostao zazidan, nijemi spomenik vjerske neslobode. Preokret se dogodio dolaskom novog, energičnog župnika, velečasnog Josipa Frkina, koji je prepoznao da se pravna i društvena borba mora voditi neumoljivo i javno. Frkin je, uz nesebičnu podršku i solidarnost lokalnih stanovnika, pokrenuo val pritisaka na lokalne vlasti. Napokon, na spomendan svete Barbare, 4. prosinca 1971. godine, zid koji je dijelio vjernike od njihovog oltara je srušen. Župljani su sami, golim rukama i jednostavnim alatom, odzidali ulazna vrata, čime je prostor konačno i trajno prenamijenjen u liturgijsku svrhu .
Taj povijesni dan ostao je duboko urezan u kolektivnu svijest Botinca kao simbol pobjede nad ugnjetavanjem i dokaz da crkva nije samo zgrada, već živa zajednica ljudi koja može disati čak i u podzemlju.
Arhitektonska ljepota – Skriveni dragulj podzemne prilagodbe
Sažetak: Članak analizira neobična arhitektonska rješenja i hibridni karakter crkve u Botincu, koja spaja stambenu i sakralnu namjenu. Poseban fokus stavljen je na niske stropove, minimalistički interijer te genijalno osmišljen pjevački kor s odozgo otvorenim pogledom na suterenski oltar.
Kada razmišljamo o crkvama u Zagrebu, u mislima nam se obično javljaju visoki zvonici, prostrani brodovi i svjetlost koja se prelama kroz raskošne vitraje. Međutim, crkva Svetog Stjepana prvomučenika u Botincu prkosi svakom tradicionalnom poimanju sakralne arhitekture. Ova građevina predstavlja fascinantan hibrid stambenog i vjerskog prostora, rođen iz nužde i kreativnosti u vremenima kada je vanjski izgled morao ostati neupadljiv kako bi se izbjeglo rušenje .
Izvana, kuća u Ulici Pere Kvržice 15 izgleda kao i svaka druga obiteljska kuća iz tog razdoblja na periferiji grada. No, njezina unutrašnjost krije posve drugačiji svijet. Tlocrt crkve određen je spajanjem podrumskih prostora dviju obiteljskih kuća. Zbog toga se glavni liturgijski prostor nalazi u suterenu, ispod razine tla. Najveći arhitektonski izazov s kojim su se graditelji suočili bila je iznimno mala visina stropova. U klasičnoj sakralnoj arhitekturi, vertikalnost simbolizira usmjeravanje čovjekova duha prema nebu. U Botincu je ta dimenzija morala biti kompenzirana horizontalnom širinom i intimnim ugođajem.
Kako bi se izbjegao osjećaj klaustrofobije, zidovi su obojeni u svijetle tonove, a rasvjeta je pažljivo postavljena kako bi vizualno povisila prostor. Liturgijski namještaj – uključujući oltar, ambon i svetohranište – morao je biti posebno projektiran i dimenzioniran kako ne bi zagušio ionako nizak prostor, stvarajući tako jedinstvenu minimalističku estetiku koja odiše skromnošću i mirom. Najzanimljiviji i najinovativniji arhitektonski element ove građevine svakako je pjevački kor, odnosno galerija. Budući da unutar podruma nije bilo mjesta za pjevače, arhitekti i graditelji iskoristili su povišenu razinu visokog prizemlja kuća. Napravljen je otvor u stropu podruma koji omogućuje izravan pogled s tog povišenog dijela prema oltaru smještenom u suterenu .
Ono što ovaj kor čini dodatno neobičnim jest činjenica da se na njega ne može stupiti iz unutrašnjosti same crkve. Zbog konstrukcijskih ograničenja spojenih kuća, na kor se ulazi kroz zaseban, vanjski ulaz. Ovaj prostorni raspored stvara jedinstvenu akustiku i vizualni most između dvije etaže, pretvarajući građevinske nedostatke u prepoznatljivi arhitektonski identitet ove ‘skrivene’ crkve.
Kulturna i suvremena vrijednost – Od katakombi do novog arhitektonskog identiteta
Sažetak: Ovaj članak istražuje današnji kulturni značaj crkve u Botincu kao spomenika povijesnoj borbi, te donosi pregled budućih urbanističkih planova. Detaljno se analizira novi projekt crkve i pastoralnog centra iz 2026. godine, koji kroz suvremene arhitektonske koncepte donosi posve novu viziju ovog sakralnog prostora.
Danas, u suvremenom Zagrebu, crkva Svetog Stjepana prvomučenika u Botincu ima neprocjenjivu kulturnu i povijesnu vrijednost. Ona više nije samo mjesto molitve, već živi spomenik jednom povijesnom razdoblju, opipljiv dokaz o tome kako su se vjerske zajednice snalazile i opstajale u neprijateljskom političkom okruženju. Njezin suterenski prostor, iako funkcionalno neadekvatan za potrebe rastućeg naselja, privlači posjetitelje i istraživače upravo zbog svoje autentičnosti i ‘katakombne’ atmosfere koja podsjeća na prva stoljeća kršćanstva.
Ipak, dugogodišnja želja stanovnika Botinca za primjerenim sakralnim objektom konačno se počela ostvarivati kroz velike prostorno-pravne promjene u gradu. Tijekom 2023. i 2024. godine, u sklopu povijesnog sporazuma između Grada Zagreba, Vlade Republike Hrvatske i Zagrebačke nadbiskupije vezanog uz rekonstrukciju stadiona u Maksimiru, definirano je deset novih lokacija za gradnju crkava u glavnom gradu . Jedna od najvažnijih lokacija je upravo Botinec, na križanju Ulica Zlatarova zlata i dr. Luje Naletilića.
Ova odluka označava kraj ere improvizacija i početak stvaranja novog urbanističkog i duhovnog središta ovog dijela Novog Zagreba. Nova crkva više neće biti skrivena iza fasade obične obiteljske kuće, već će postati prepoznatljivi prostorni marker naselja. Kako će taj novi prostor izgledati i kako se u stručnim krugovima promišlja ovaj prelazak iz podzemlja na svjetlo dana, izvrsno pokazuje diplomski rad obranjen na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom ‘Crkva i pastoralni centar Botinec’ autora Bona Adžamića . Adžamić u svom radu predlaže radikalan i duboko promišljen odmak od tradicionalne monumentalnosti. Umjesto nametanja masivne građevine, njegov projekt uvodi koncepte ‘praznine’ i ‘praga’. Predviđeno je izduženo, zatvoreno vanjsko dvorište bez krova koje djeluje kao ‘vanjski brod’ crkve. Ovaj prostor funkcionira kao filtar koji posjetitelja postupno i umirujuće prevodi iz užurbanog, nestrukturiranog predgrađa u tihi, kontemplativni sakralni prostor. Tako se stvara arhitektura koja ne skreće pozornost na sebe svojom veličinom, već svojom dubinom i mirom, uspješno povezujući skromnu i tešku povijest botinečke župe sa suvremenim vizualnim i prostornim standardima.