Povijesni hod: Rađanje simbola u osvit rata
Sažetak: Priča o nastanku crkve Svetog Marka Križevčanina na zagrebačkoj Trešnjevki vodi nas u turbulentno razdoblje predvečerja Drugog svjetskog rata. Kroz viziju nadbiskupa Alojzija Stepinca i marljive ruke domaćih graditelja, ova je crkva niknula kao simbol vjere i opstojnosti u teškim vremenima. Od polaganja kamena temeljca do povijesnog blagoslova, njezina je povijest duboko utkana u tkivo modernoga Zagreba.
Koračajući danas užurbanom Selskom cestom, u moru modernog asfalta i užurbanog prometa, lako je previdjeti tihi, ali monumentalni spomenik koji ponosno stoji na kućnom broju 91. Crkva Svetog Marka Križevčanina nije samo sakralni objekt; ona je svjedok vremena, tihi promatrač dramatičnih povijesnih mijena koje su potresale Zagreb sredinom dvadesetog stoljeća. Njezina priča započinje u kasnim tridesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme kada se radnička Trešnjevka ubrzano razvijala i širila, vapeći za duhovnim i društvenim središtem koje bi okupilo njezino sve brojnije stanovništvo.
Viziju o potrebi izgradnje nove crkve u ovom dijelu grada snažno je zagovarao tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. On je u Trešnjevki prepoznao prostor golemog rasta, ali i potrebe za čvrstim duhovnim osloncem. Pripreme za gradnju odvijale su se u ozračju velikih nacionalnih i vjerskih obljetnica, a sam kamen temeljac položen je 23. lipnja 1940. godine [Sokol Gojnik: “Sakralna arhitektura Zagreba u 20. stoljeću – Katoličke liturgijske građevine”].
Taj čin nije bio tek puki građevinski početak, već duboko simboličan događaj posvećen spomenu na veliku nacionalnu obljetnicu – 1300 godina pokrštenja Hrvata. Dok su se nad Europom nadvijali crni oblaci Drugog svjetskog rata, na Trešnjevki je započela borba s vremenom i resursima kako bi se vizija pretočila u stvarnost. Projektiranje i složene pripreme trajale su od 1937. do 1940. godine, a izvedba ovog ambicioznog pothvata povjerena je domaćem građevinskom poduzetniku i župljaninu, inženjeru Josipu Čorku [Državni arhiv u Zagrebu (DAZ)].
Čorko je s nevjerojatnim entuzijazmom i stručnošću vodio radove u iznimno nepovoljnim, ratnim okolnostima. Unatoč nestašicama materijala i stalnoj nesigurnosti, radovi su privedeni kraju uoči Božića 1941. godine. Svečani trenutak koji je označio završetak ove mukotrpne gradnje dogodio se 21. prosinca 1941. godine, kada je nadbiskup Stepinac predvodio prvo misno slavlje i blagoslovio novu crkvu. Njegov povijesni govor, posvećen tadašnjem blaženiku, a današnjem svecu Marku Križevčaninu, ostao je zapisan u crkvenim analima po riječima: „Blaženi Marko Križevčanin, isprosi nam milost, da Crkvu Kristovu iskreno ljubimo, za nju trpimo i umremo!“ [Nadbiskupski i kaptolski arhiv u Zagrebu (NAZ)]. Nakon rata, u novom društveno-političkom poretku, crkva je nastavila živjeti s narodom, preživjevši pritiske i prostorne restrikcije novog režima, ostajući vjerna svom izvornom povijesnom poslanju.
Arhitektonska ljepota: Čelična harmonija i toplo žuto svjetlo
Sažetak: Arhitektura crkve Svetog Marka Križevčanina predstavlja vrhunski domet hrvatske međuratne moderne u kojem se funkcionalnost spaja s duhovnošću. Genijalni arhitekt Marijan Haberle stvorio je građevinu čistih linija i specifičnog industrijskog štiha, savršeno uklopljenu u ambijent radničke Trešnjevke. Kroz kontrast robusnih materijala i mistične, tople unutrašnje svjetlosti, ova crkva ostaje trajni spomenik vizionarske estetike.
Kada se govori o vrhunskim ostvarenjima hrvatske moderne sakralne arhitekture, ime arhitekta Marijana Haberlea nezaobilazno je [Premerl: “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija”]. U projektu crkve Svetog Marka Križevčanina, Haberle je demonstrirao nevjerojatnu sposobnost prevođenja tradicionalnih sakralnih postulata u pročišćeni, funkcionalistički jezik moderne. Urbanistički kontekst u kojem je crkva nastala bio je iznimno ambiciozan.
Prema vizionarskom Generalnom regulacijskom planu Zagreba iz 1938. godine, ova je crkva trebala biti srce velikog društveno-sakralnog kampa s pripadajućim samostanom, školom i župnim dvorom, smještenim na sjecištu dviju snažnih prometnica [Sokol Gojnik: “Liturgijska arhitektura u urbanističkom planu Zagreba iz 1938. godine”]. Iako se taj širi plan zbog izbijanja rata i poslijeratnih političkih promjena nikada nije u potpunosti ostvario, sama građevina opstala je kao dominantan prostorni akcent Selske ceste. Haberle se suočio s izazovom izdužene i specifične građevinske parcele, što ga je usmjerilo prema izrazito longitudinalnom tlocrtu.
Crkva je oblikovana kao dvoetažna struktura čistih geometrijskih linija s ravnim krovom. Ono što ovu građevinu čini posebnom jest njezina materijalizacija koja se savršeno uklapa u tadašnji industrijski profil Trešnjevke, koji će kasnije definirati i obližnji gigant Ericsson-Nikola Tesla. Haberle koristi sivi grubi kameni sokl, hodne kulir plohe i upečatljivu crvenkastosmeđu metalnu bravariju na prozorima i vratima. Unutrašnjost krovne plohe prekrivena je kasetiranom drvenom oplatom u toplim smeđim tonovima.
Ipak, najmagičniji element eksterijera i interijera jesu prozori izvedeni sa specifičnim žutim staklom. Kada sunčeve zrake prođu kroz ove prozore, unutrašnjost crkve biva okupana toplim, mističnim i duboko kontemplativnim svjetlom koje vjernike i posjetitelje trenutno odvaja od vanjske gradske vreve. Povijest eksterijera bilježi i dramatične estetske promjene. Izvorni Haberleov projekt predviđao je skladan ulazni trijem spojen s otvorenim, modernističkim rešetkastim zvonikom. Međutim, 1958. godine tik ispred crkve izgrađen je trgovački centar koji ju je potpuno zaklonio s Ozaljske ulice. Kako bi se crkva ponovno vizualno nametnula u prostoru, 1997. godine izgrađen je novi, iznimno visoki samostojeći zvonik. Iako funkcionalan, povjesničari umjetnosti poput Tomislava Premerla naglašavaju kako se ovaj naknadni zahvat volumenski i stilski nažalost nije uklopio u pročišćenu i čitljivu cjelinu Haberleove originalne arhitekture [Premerl: “Graditelj kontinuiteta moderne – Marijan Haberle”].
Kulturna i suvremena vrijednost: Živi spomenik i ranjena unutrašnjost
Sažetak: Danas prepoznata kao zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, crkva na Selskoj cesti svjedoči o povijesnim previranjima koja su redefinirala njezin prostor. Kroz dramatične poslijeratne liturgijske reforme i vizualno preoblikovanje, njezina je unutrašnjost izgubila izvorni inventar, ali je zadržala svoju monumentalnu duhovnu snagu. Ova građevina ostaje ključni urbanistički i kulturni marker Trešnjevke koji spaja prošlost i suvremenost.
Crkva Svetog Marka Križevčanina danas uživa status zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra Republike Hrvatske i upisana je u Registar kulturnih dobara pod registarskim brojem Z-2134. Ovaj status nije samo priznanje njezinoj estetskoj vrijednosti, već i potvrda njezine važnosti kao povijesnog dokumenta u kamenu i betonu. Međutim, put do današnjeg izgleda unutrašnjosti bio je obilježen dramatičnim rezovima koji i danas izazivaju rasprave među povjesničarima umjetnosti i konzervatorima.
Izvorno, unutrašnjost crkve bila je oblikovana u skladu s tradicionalnim, predkoncilskim (tridentskim) liturgijskim pravilima. Prezbiterij je bio jasno odijeljen od lađe u kojoj su boravili vjernici teškom pričesnom ogradom (balustradom), a prostorom su dominirali bogato oblikovani glavni i bočni oltari koji su nosili pečat vremena u kojem je crkva nastala pod pokroviteljstvom nadbiskupa Stepinca. Preokret se dogodio nakon Drugog vatikanskog koncila, kada su usvojene nove smjernice s ciljem približavanja oltara narodu. U valu poslijeratne ‘modernizacije’ i prilagodbe novim liturgijskim reformama, unutrašnjost crkve pretrpjela je radikalne promjene [Sokol Gojnik, M. Obad Šćitaroci: “Liturgijska arhitektura Zagreba u razdoblju moderne”].
Svi povijesni oltari, uključujući i onaj glavni, potpuno su uklonjeni. Pričesna ograda je srušena, a svetohranište je maknuto iz središnje osi crkve i smješteno sa strane. S konzervatorskog stajališta, ove su preinake bile izrazito agresivne i kontroverzne jer je time nepovratno uništen originalni sakralni inventar iz Stepinčeva doba. Ipak, s druge strane, ovaj je zahvat dodatno ogolio prostor i doveo do ekstrema Haberleovu funkcionalističku i konstruktivističku estetiku, ostavljajući prostor slobodnim i prostranim.
Godine 1979. izvedena je temeljita unutrašnja i građevinska sanacija koja je učvrstila strukturu građevine. Danas, unatoč gubitku izvornog namještaja i nesretnoj interpolaciji novog zvonika iz devedesetih, ova crkva stoji kao prelijep, pročišćen i dostojanstven spomenik zagrebačke moderne. Ona nije samo prostor molitve, već i nezaobilazna točka za svakog ljubitelja arhitekture koji želi razumjeti kako se duh moderne uspio integrirati u sakralnu umjetnost i preživjeti turbulentno dvadeseto stoljeće.