Sažetak: Izvan širokih kadrova šarenog krova i monumentalnog portala, crkva svetog Marka krije čitav mikrosvijet detalja koji prosječnom oku često promiču. Od heraldičkih zagonetki boja zagrebačkog grba do “kamenih čuvara” skrivenih u kutovima portala i tajni koje čuvaju nadgrobne ploče u njezinu podu, ovaj članak otkriva manje poznatu stranu najstarije gornjogradske župe. Saznajte zašto je Zagreb na krovu crvene boje i koje su poruke umjetnici ostavili budućim generacijama.
Heraldička zagonetka: Zašto je zagrebačka utvrda na krovu crvena?
Jedan od detalja koji najviše zbunjuje posjetitelje, ali i same Zagrepčane, jest boja gradskog grba na slavnom krovu. Dok je danas službena boja grada Zagreba plava (što vidimo na zastavama i tramvajima), grb na desnoj strani krova crkve svetog Marka blješti u jarkocrvenoj boji. Ova zanimljivost nije Bolléova pogreška, već povijesna istina. Naime, sve do sredine 19. stoljeća, službena boja Gradeca bila je crvena. Promjena u plavu dogodila se tek 1850. godine ujedinjenjem Gradeca, Kaptola i okolnih općina u jedinstveni grad Zagreb pod vodstvom gradonačelnika Janka Kamaufa. Herman Bollé je tijekom obnove (o kojoj je bilo govora u prethodnom članku) odlučio upotrijebiti “drevnu” crvenu podlogu kako bi naglasio srednjovjekovni kontinuitet slobodnog kraljevskog grada, ostavivši nam tako trajni podsjetnik na izvorni vizualni identitet starog Gradeca [Izvor: Lelja Dobronić: “Zagrebački Gornji grad”].
Kameni čuvari i zaboravljeni likovi: Detalji južnog portala
Iako smo ranije spomenuli monumentalnost južnog portala, njegova prava magija leži u sitnoj plastici. Ako pažljivo pogledate samu bazu portala, primijetit ćete par kamenih lavova koji simboliziraju snagu i budnost, čuvajući ulaz u sveti prostor. No, najzanimljiviji su mali, gotovo skriveni likovi na kapitelima stupova. Među lišćem i gotičkim ukrasima mogu se pronaći prikazi ljudskih glava s različitim izrazima lica – od grotesknih grimasa koje su trebale tjerati zlo, do smirenih lica zanatlija. Postoji i stara legenda, iako znanstveno nepotvrđena, da su klesari iz radionice Parler u te male likove urezali vlastite autoportrete, ostavljajući svoj potpis na način koji je bio dopušten u srednjem vijeku. Također, u jednoj od niša nalazi se mali pas, simbol vjernosti, koji tiho svjedoči o preciznosti gotičkih majstora [Izvor: Zlatko Horvat: “Srednjovjekovna crkva sv. Marka”].
Svjedočanstva pod nogama: Lapidarij i skrivene grobnice
Malo tko od posjetitelja primijeti da, dok hoda unutrašnjosti crkve, zapravo hoda po stranicama povijesti. Pod crkve popločan je brojnim nadgrobnim pločama (epitafima) istaknutih plemićkih obitelji i građana Gradeca iz razdoblja od 15. do 18. stoljeća. Među njima se ističu ploče obitelji Erdődy, jedne od najmoćnijih hrvatskih plemićkih loza. Ovi kameni spomenici su tijekom obnove u 19. i 20. stoljeću premještani, ali su zadržani kao integralni dio interijera. Posebno je zanimljivo da su u crkvi, prije zabrane pokapanja unutar gradskih zidina, svoje posljednje počivalište nalazili i gradski suci te ugledni obrtnici, čime je crkva funkcionirala kao svojevrsni “Panteon” Gornjeg grada [Izvor: Petar Puhmajer: “Crkva sv. Marka u Zagrebu”].
Umjetnička “diverzija” Joze Kljakovića
Freske Joze Kljakovića, ranije spomenute kao remek-djela moderne umjetnosti, kriju i jedan vrlo osoban detalj. Kljaković je, po uzoru na renesansne majstore, u svoje monumentalne biblijske i povijesne kompozicije često uvrštavao likove svojih suvremenika, pa čak i samoga sebe. U scenama koje prikazuju hrvatsku povijest, lica nekih seljaka ili ratnika nose crte lica stvarnih ljudi koje je umjetnik poznavao u Zagrebu 1920-ih godina. Time je želio naglasiti da povijest nije nešto što je prošlo, već da ona živi u narodu koji i danas ispunjava te klupe. Također, boja i tekstura fresaka pažljivo su prilagođene sivilu kamena koji je ugradio Bruno Bauer, stvarajući dojam da slike “izrastaju” izravno iz zidova crkve [Izvor: Zorana Marković: “Umjetnička baština župne crkve sv. Marka”].
Sat koji je mjerio vrijeme Gradeca
Iako crkva danas nema satni mehanizam na vidljivom mjestu kao druge katedrale, njezini su zvoni stoljećima bili glavni orijentir za građane. Zanimljivo je da je zvonik crkve svetog Marka kroz povijest služio i kao svojevrsna osmatračnica. Čuvari su s njega pratili pojavu požara, koji su bili najveća prijetnja drvenom Gradecu. Svaki udar zvona imao je svoje značenje – od poziva na molitvu do uzbune koja je značila da vatra guta neku od obližnjih ulica. Iako su moderni sustavi zamijenili ove funkcije, zvuk zvona sa svetog Marka i danas se smatra “najzagrebačkijim” zvukom koji odjekuje gornjogradskim dvorištima.
Ovi skriveni detalji čine crkvu svetog Marka ne samo spomenikom arhitekture, već živim arhivom u kojem svaki kamen, grb ili sjenka na portalu pričaju priču namijenjenu onima koji znaju pažljivo promatrati.