Sažetak: Iza prepoznatljive modernističke fasade kriju se tajne o nikad ostvarenim grandioznim planovima, vrhunskom umijeću obrade bračkog kamena i ključnoj ulozi crkve u trenucima najveće prirodne katastrofe koja je pogodila Zagreb.
“Privremeno” rješenje koje traje 80 godina
Najveća zanimljivost vezana uz crkvu Svetog Josipa jest činjenica da zgrada koju danas vidimo zapravo nije trebala biti glavna crkva. Prema originalnim nacrtima Marijana Haberlea (čiji je rad na modernizmu već spomenut), ovaj objekt bio je zamišljen samo kao župna dvorana i pomoćni objekt. Na samom Trešnjevačkom trgu trebala je biti izgrađena monumentalna, još veća bazilika. Međutim, Drugi svjetski rat i promjena političkog sustava nakon 1945. trajno su zaustavili taj projekt, pa je “pomoćna dvorana” s vremenom preuređena i postala jedna od najvažnijih crkava u gradu.
Tajna bračkog mramora (Sivca)
Iako unutrašnjost odiše jednostavnošću, glavni oltar skriva vrhunsku materijalnu vrijednost. Izrađen je od probranog bračkog mramora tipa “Sivac”. Arhitekt Haberle inzistirao je na ovom kamenu jer se svojom hladnom, sivkastom nijansom savršeno uklapao u sivi armirani beton ostatka crkve. Skulptura Svetog Josipa na oltaru (rad L. de Rakoczyja) postavljena je tako da prirodno svjetlo s kleristorija (visokih prozora) pada izravno na nju u određeno doba dana, stvarajući efekt “božanskog sjaja” na grubom kamenu.
Orgulje Heferer – remek-djelo zvuka
Malo je poznato da se u crkvi nalaze orgulje čuvene umjetničke radionice Heferer, koja je sinonim za vrhunsku kvalitetu u ovom dijelu Europe. Orgulje (Opus 258) nisu samo glazbeni instrument, već su projektirane tako da se vizualno stapaju s modernističkom arhitekturom kora. Njihov zvuk je specifično intoniran kako bi ispunio betonski volumen crkve bez prevelikog odjeka, što je bio izazov za tadašnju akustiku.
Crkva kao utočište tijekom velike poplave 1964.
Jedan od najemotivnijih detalja iz povijesti ove crkve nije vezan uz umjetnost, već uz njezinu humanu ulogu. Tijekom velike poplave Zagreba 1964. godine, kada je Trešnjevka bila najteže pogođen kvart, crkva Svetog Josipa postala je sabirni centar i sigurna kuća. Zbog svoje čvrste betonske gradnje i blago povišenog položaja u odnosu na okolne radničke kućice, služila je kao skladište hrane i odjeće za tisuće Trešnjevčana koji su ostali bez domova.
Skrivene relikvije
U crkvi se čuvaju i štuju relikvije trojice značajnih svetaca, što je rijetkost za tako “mladu” crkvu:
- Sveti Josip: Kao titular crkve (zaštitnik radnika).
- Blaženi Alojzije Stepinac: Budući da je on bio izravni inicijator gradnje (kako je ranije navedeno), crkva čuva uspomenu na njega kroz posebnu moćnu relikviju.
- Sveti Leopold Mandić: Dio njegovih relikvija trajno je pohranjen u crkvi, čime je ona postala važno hodočasničko mjesto za vjernike koji traže zagovor ovog sveca.
Simbolika zvonika bez “kape”
Zvonik crkve Svetog Josipa specifičan je jer nema tradicionalni piramidalni završetak (“kapu”). To je bio svjestan arhitektonski izbor Marijana Haberlea kako bi se naglasila industrijska estetika. Zvonik više podsjeća na tvornički dimnjak nego na klasični crkveni toranj, što je bila izravna posveta radničkom identitetu Trešnjevke 1930-ih.