Povijesni hod – Nastanak i ključni događaji
Sažetak: Crkva Svetog Ivana XXIII. u zagrebačkoj Dubravi izgrađena je tijekom 2013. i 2014. godine, a svečano je posvećena 2015. godine. Njezin nastanak predstavlja ostvarenje dugogodišnjeg sna o prepoznatljivom duhovnom domu, a graditeljski proces zaključen je tek nedavno, izgradnjom pastoralnog centra.
Crkva Svetog Ivana XXIII., pape, u urbanom naselju Klaka u zagrebačkoj Dubravi, nije samo zgrada; ona je utjelovljenje dugogodišnje želje, duhovnog iščekivanja i odvažne arhitektonske vizije koja se polako prelijevala iz inženjerskih nacrta u čvrsti kamen, staklo i beton. Smještena na iznimno frekventnom križanju ulica, ova je monumentalna građevina započela svoj stvarni fizički život tijekom 2013. i 2014. godine. Bilo je to vrijeme kada se gradski pejzaž uvelike mijenjao, tražeći sasvim nova arhitektonska rješenja za svoja propulzivna i rastuća stambena naselja. U tom razdoblju, teški strojevi, dizalice i marljivi radnici polako su oblikovali masivne temelje i visoke zidove koji će uskoro postati domom jedinstvene moderne sakralne umjetnosti u Hrvatskoj [Informativna katolička agencija (IKA) / Izvor: “Kardinal Bozanić posvetio novu crkvu sv. Ivana XXIII.”].
Svaki postavljeni betonski blok i svaki izliveni kubik materijala imali su svoju tihu priču. Lokalni stanovnici i brojni prolaznici iz mjeseca su u mjesec svjedočili kako iz oblaka prašine i buke gradilišta, prolazeći kroz smjene godišnjih doba, niče skladan, ali impozantan volumen koji će redefinirati urbanistički identitet tog dijela Dubrave. Vrhunac tog graditeljskog, ali i duboko duhovnog procesa zbio se jednoga svečanog jesenskog dana, točnije 11. listopada 2015. godine. Taj datum nikako nije odabran slučajno; bio je to izravan spomen na blagdan zaštitnika crkve, omiljenog svetog Ivana XXIII., te točno 53. obljetnica otvorenja povijesnog Drugog vatikanskog koncila koji je zauvijek promijenio lice suvremene Crkve.
U iznimno svečanom ozračju, miris tamjana ispunio je po prvi put potpuno dovršeni veliki crkveni brod, a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić posvetio je objekt, predavši ga na trajno čuvanje i korištenje zajednici [Zagrebačka nadbiskupija / Izvor: Šematizam župa i crkava]. Zidovi te nove crkve toga su dana upili prve molitve i pjesme, ali graditeljski hod ove zgrade time nije u potpunosti završio. Iako je osnovni arhitektonski korpus bio otvoren građanima, pažljivo oko promatrača moglo je primijetiti kako visoki zvonik i okolni parter još uvijek čekaju svoje konačno i detaljno ruho. Tijekom idućih nekoliko godina, fasada građevine prolazila je kroz pažljive finalne retuše, a zvonik, koji je arhitektonski vizualno odvojen od glavne lađe kako bi stvorio dodatnu dinamiku u prostoru, polako je dobivao svoj završni, prepoznatljivi sjaj. Dinamika dovršetka protegnula se kroz gotovo cijelo desetljeće, prateći ritam i financijske mogućnosti onih koji su je gradili.
Kao kruna ovog dugog i zahtjevnog povijesnog hoda, u studenom 2024. godine dovršen je te svečano blagoslovljen novi pastoralni centar koji se naslanja na crkveni kompleks. Time je ova moderna građevina u potpunosti zaokružena, postavši ne samo mjesto tišine, molitve i sakralnosti, već i živi centar svakodnevnih susreta koji pulsira u ritmu zagrebačke Dubrave. Taj dugački proces gradnje, od prvih dubokih iskopa u jesen 2013. do završnih finih radova krajem 2024. godine, trajno svjedoči o ustrajnosti, nadi i posvećenosti stvaranju prostora koji svojom ljepotom nadrasta tek čisto funkcionalnu građevinsku namjenu.
Arhitektonska ljepota – Stilovi, materijali, umjetnički detalji i arhitekti
Sažetak: Dizajnirana od strane arhitektonskog ureda Arbi d.o.o., ova modernistička crkva s elementima blage romanike ističe se kao monumentalni znak u zagrebačkoj Dubravi. Unutrašnjost krase impresivni vitraji Jeronima Tišljara, drveni svodovi i suvremeni kip sv. Ivana XXIII., spajajući modernost s toplinom prostora.
Kada se nađete u zagrebačkoj Dubravi, među gustim nizovima stambenih zgrada i prepoznatljivim modernističkim urbanizmom dvadesetog stoljeća, vaš će pogled neizbježno i snažno privući impresivan, čisti volumen Crkve Svetog Ivana XXIII. Renomirani arhitektonski ured Arbi d.o.o. iz Zagreba, s uglednim Tomislavom Bilićem kao glavnim nositeljem i autorom projekta, zamislio je ovu građevinu kao savršeno jasnu formu. Oblikovana je s jasnom namjerom da postane pravi i prepoznatljivi “znak u prostoru” [Časopis PROSTOR / Izvor: Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Sveučilište u Zagrebu]. Njezina vanjština tiho, ali odlučno komunicira s prolaznikom kroz arhitektonski izričaj koji bi se mogao najbolje opisati kao snažan, suvremeni modernizam, no s duboko promišljenim, gotovo nostalgičnim elementima blage romanike.
Ti joj detalji ulijevaju osjećaj povijesne monumentalnosti, stabilnosti i vječnosti. Ono što vanjštinu čini iznimno dojmljivom su dva masivna bočna otvora i dva velika čeona prozora. Ovi veliki arhitektonski prorezi na fasadi nisu tek obični estetski dodaci; oni funkcioniraju poput velikih svjetlosnih pluća same zgrade. Osmišljeni su tako da hvataju sunčeve zrake u različita doba dana, prelamajući ih i usmjeravajući ravno u samu unutrašnjost, stvarajući time nevjerojatnu igru svjetla i sjene. Uz samu glavnu lađu crkve, vertikala visokog zvonika stoji decentno i namjerno odvojena. Takav prostorni odmak stvara svojevrsni mali, intimni trg na užurbanom križanju dviju ulica, svojevrsnu urbanu pauzu koja prolaznika poziva na usporavanje i zastajanje prije samog ulaska u posvećeni prostor svetišta.
Prelaskom praga i masivnih vrata, hladnoća vanjskog sivog okruženja u trenu ustupa mjesto iznimnoj vizualnoj i taktilnoj toplini. Interijerom suvereno dominiraju bogati drveni materijali. Veliki drveni strop, isprepleten s jasno vidljivim i naglašenim gredama, ne samo da promatrača asocira na sigurnost starokršćanskih bazilika ili unutrašnjost drevne Noine arke, već istodobno stvara besprijekornu akustiku i vizualno smiruje ogromni zračni volumen. Oltarni je prostor dizajniran s naglašenim i strogim minimalizmom, fokusirajući pažnju promatrača expressesno na ono bitno, izbjegavajući bilo kakvo nepotrebno vizualno zasićenje.
Ipak, neprikosnoveni dragulji ovog interijera kriju se u fascinantnom umjetničkom oblikovanju stakla. Renomirani i nagrađivani hrvatski umjetnik mr. Jeronim Tišljar kreirao je 2019. godine veličanstvene, goleme vitraje, u uskoj suradnji s domaćom tvrtkom Bokart Glass [Bokart Glass Archive / Izvor: Projekt: Župa sv. Ivana XXIII pape, 2019, Jeronim Tišljar]. Korištenjem vrlo zahtjevne moderne airbrush tehnike preciznog nanošenja keramičkih boja, uz minuciozno djelomično pjeskarenje na izoliranom staklu, nastala su remek-djela neobične dubine, kolorita i teksture. Ulazni dio crkve ponosno čuva nježan, zaštitnički prikaz Bogorodice s jaslicama, dok vas s druge strane, u apsidalnom dijelu, promatra moćan i monumentalan lik Krista Pantokratora. Na golemim bočnim staklenim stijenama vješto su oslikani hrvatski svetci i brojni blaženici, među kojima se svojim koloritom i detaljima posebno ističu likovi poput sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Marka Križevčanina, koji bdiju nad prisutnima raskošno obasjani prodornim prirodnim svjetlom.
Kako bi cjelokupna skulpturalna oprema bila dovedena do savršenstva, interijer je obogaćen i izvanrednim kipom zaštitnika crkve, sv. Ivana XXIII., koji je svečano blagoslovljen u listopadu 2022. godine. Izrađen iz iznimno mekog i zahvalnog drveta lipe s pažljivo nanesenim pozlaćenim detaljima, kip odiše nevjerojatnom vizualnom blagošću. Njegov nasmijani, topli izraz lica nevjerojatno vjerno prenosi poznatu narav i karakteristike “Dobrog pape”, dodajući još jedan neprocjenjiv sloj umjetničke i emotivne ljepote ovom jedinstvenom modernom hrvatskom svetištu [Laudato TV / Izvor: Prilog o blagoslovu kipa, listopad 2022.]. Kombinacija čistog arhitektonskog prostora, topline drveta i vibrantnih boja stakla čini ovu crkvu pravim remek-djelom suvremenog graditeljstva.
Kulturna i suvremena vrijednost – Značaj danas
Sažetak: Crkva Svetog Ivana XXIII. nije samo arhitektonski dragulj, već i kulturno središte koje redefinira urbanu vizuru Dubrave. S nedavno unesenim relikvijama i bogatim umjetničkim inventarom, građevina nudi tiho utočište i prostor kontemplacije u užurbanom gradu.
U današnjem izazovnom vremenu, kada se suvremeni europski gradovi šire i razvijaju gotovo nezaustavljivom brzinom, često nažalost nauštrb prostora predviđenog za ljudski mir i opuštanje, monumentalna zgrada Crkve Svetog Ivana XXIII. u zagrebačkoj Dubravi stoji kao svojevrsni svijetli svjetionik urbane kulture, visoke umjetnosti i prijeko potrebne duhovnosti. Njezin se današnji značaj u društvu ne može i ne smije mjeriti isključivo stotinama kubika ugrađenog armiranog betona, niti pukom visinom njezinog osebujnog odvojenog zvonika. Pravi se značaj očituje u suptilnom načinu na koji ta zgrada oplemenjuje nerijetko sivu svakodnevicu stanovnika starog naselja Klaka, ali i čitavog šireg zagrebačkog istočnog područja [Časopis PROSTOR / Izvor: Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Sveučilište u Zagrebu].
Ako je promatramo iz uske perspektive suvremenog urbanizma, ova zgrada donosi jedan sasvim novi, neočekivani element smirenja. Dubrava je kroz modernu povijest nadaleko poznata kao zagrebačko naselje iznimno dinamičnog, ponekad i stihijskog rasta, prepuno velikih i monotonih stambenih blokova te izrazito živahne, bučne prometne infrastrukture. U takvom vizualno zagušenom okruženju, zapanjujuća modernistička čistoća ove crkve, s promišljenim elementima blage romanike, djeluje kao snažan vizualni, ali i kulturni sidrun. Njezin izdvojeni zvonik genijalno je formirao mali popločani trg – jedinstveno mjesto na kojem se svakodnevno presijecaju užurbani putovi i gdje svaki prolaznik može nesvjesno usporiti korak. Taj trg nudi fizički prijelaz iz užurbanog, stresnog svjetovnog ritma grada u sferu duboke tišine i osobne kontemplacije.
Kulturna i umjetnička vrijednost ovog objekta uvelike je utemeljena u njegovom raskošnom, ali moderno koncipiranom umjetničkom inventaru. Zahvaljujući vizionarstvu i vještini autora Jeronima Tišljara, velike staklene stijene na fasadi nisu ostale samo obični funkcionalni prozori, već su postale monumentalna, prozirna slikarska platna sasvim nove generacije [Bokart Glass Archive / Izvor: Projekt: Župa sv. Ivana XXIII pape, 2019]. Svjetlost koja u slapovima prolazi kroz zrnca airbrush tehnikom oslikanog stakla pretvara cijelu unutrašnjost crkvenog broda u golemu, kinetičku umjetničku instalaciju koja nikada ne izgleda isto, već se neprestano mijenja ovisno o dobu dana, nagibu sunca i trenutnim vremenskim prilikama vani. Predivni prikazi hrvatskih svetaca i brojnih blaženika, baš kao i središnji likovi Bogorodice i Krista Pantokratora, čine ovaj velebni prostor svojevrsnom otvorenom galerijom suvremene hrvatske sakralne umjetnosti, potpuno besplatnom i dostupnom svima, svakoga dana u tjednu.
Njezin ionako snažan suvremeni i duhovni značaj dodatno je i dramatično produbljen nedavno, u studenom 2024. godine. Tada su u crkvu trajno unesene i izložene relikvije samog sv. Ivana XXIII. Ovaj naizgled jednostavan čin dodao je jednu sasvim novu, opipljivu i povijesno snažnu dimenziju građevini. Uz već spomenuti prelijepi drveni kip nasmijanog pape, izrezbarenog s ljubavlju iz drveta meke lipe [Laudato TV / Izvor: Prilog o blagoslovu kipa, listopad 2022.], fizička prisutnost dragocjenog moćnika pretvara cijelu zgradu u specifično kulturno-memorijalno središte. Današnji posjetitelji iz cijele zemlje više ne dolaze isključivo kako bi svjedočili zanimljivoj modernoj arhitekturi; oni ovamo dolaze tražeći stvarni susret s ostavštinom i duhom jedne od daleko najznačajnijih i najomiljenijih povijesnih ličnosti cjelokupnog 20. stoljeća.
Danas, uz nedavno uspješno dovršeni i integrirani pastoralni centar, kompleks Crkve Svetog Ivana XXIII. uvelike nadrasta definiciju puke vjerske zgrade. On je postao pravi dom kulturnih susreta, mjesto održavanja koncerata ozbiljne, klasične i zborske sakralne glazbe kojima iznimno pogoduje sjajna i čista akustika ogromnog prostora, majstorski osigurana teškim drvenim svodovima. To je i prostor edukacije, razmjene ideja i okupljanja mladih. U konačnici, njezina uvjerljivo najveća kulturna i suvremena vrijednost leži u nepobitnom dokazu da moderna betonska arhitektura ne mora biti hladna i otuđena; ona može biti itekako ljudska, nevjerojatno topla i duboko, neraskidivo ukorijenjena u stvarne potrebe lokalne zajednice, pružajući joj najvažnije utočište tišine i spokoja usred nesnosne gradske buke.