Povijesni hod – Nastanak i ključni događaji
Sažetak: Otkrijte kako je od skromne preuređene gospodarske zgrade nastala velebna crkva posvećena svetom Ivanu Boscu u zagrebačkom Podsusedu. Priča prati duga i izazovna desetljeća truda salezijanskog reda da podignu suvremeni sakralni objekt koji će odgovarati njihovoj posvećenosti radu s mladima.
Priča o crkvi Svetog Ivana Bosca u zagrebačkom Podsusedu nije samo priča o cigli, betonu i drvetu, već je to duboko emotivna epopeja o ustrajnosti, nadi i nepokolebljivoj viziji koja je trajala desetljećima. Sve je započelo sada već davne 1939. godine, kada salezijanci, redovnici čija je temeljna misija odgoj i rad s mladima, prvi put dolaze u ovaj zapadni dio grada Zagreba. Njihov dolazak nije bio obilježen pompom niti luksuzom; štoviše, njihova prva bogoslužja i okupljanja odvijala su se u skromnom, preuređenom gospodarskom objektu. Ta stara kapela, koja je prvotno služila posve drugačijoj, profanoj i utilitarnoj svrsi, s vremenom je postala duhovnim domom za brojne vjernike.
Međutim, od samog početka bilo je posve jasno da taj skučeni prostor ne može trajno zadovoljiti potrebe rastuće i vrlo aktivne zajednice. Vrijeme koje je uslijedilo nakon završetka Drugog svjetskog rata donijelo je brojne nove izazove za vjerske zajednice diljem tadašnje države. Ograničenja u gradnji novih sakralnih objekata, goleme birokratske prepreke i opća, često nesklona društvena klima nisu išli u prilog podizanju novih crkava, što je salezijance u Podsusedu prisililo na dugotrajno, iscrpljujuće čekanje. Atmosfera u lokalnoj zajednici tijekom tih dugih desetljeća čekanja bila je ispunjena neizvjesnošću, ali istovremeno i iznimno snažnom solidarnošću. Ljudi su se redovito okupljali, poticali jedni druge i nisu dopuštali da suhoparna birokracija ugasi njihov entuzijazam.
Svojim su nesebičnim prilozima, fizičkim radom i snažnom voljom izravno sudjelovali u održavanju ideje o novoj velebnoj crkvi živom. Kroz sva ta olovna desetljeća, san o pravoj, velikoj crkvi koja će ponosno i dostojno nositi ime njihovog utemeljitelja živio je u srcima zajednice. Velika prekretnica napokon se događa u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, kada se društvene i političke okolnosti počinju polako mijenjati, a dugogodišnji mukotrpni trud i pedantno prikupljanje opsežne dokumentacije napokon donose željene plodove. Prema detaljnim zapisima koje donosi [Don Mirko Jagnjić: ‘Salezijanci u Podsusedu (1939. – 1989.)’], proces ishođenja svih potrebnih dozvola bio je iznimno trnovit, no entuzijazam građana i redovnika jednostavno nije jenjavao.
Kruna tih golemih napora uslijedila je 19. lipnja 1984. godine, datuma koji je velikim zlatnim slovima zauvijek upisan u povijest ove predivne građevine. Toga je povijesnog dana, u izrazito svečanom ozračju i pred golemim mnoštvom radosno okupljenih vjernika, kardinal Franjo Kuharić blagoslovio kamen temeljac, čime je i službeno, na opće oduševljenje, započela dugo iščekivana izgradnja današnje moderne crkve. Taj čin nije bio samo obična pravna ili građevinska formalnost, već duboko i snažno simboličan trenutak polaganja temelja za neku bolju i svjetliju budućnost, o čemu autentično svjedoče i brojni arhivski zapisi koje i danas pomno čuva [Dokumentacija Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu]. Sama gradnja, vrlo zahtjevna i kompleksna, trajala je punih pet godina, tijekom kojih su se iznimno pažljivo izvodili vrlo složeni arhitektonski, inženjerski i građevinski radovi.
Svaki ugrađeni kamen, svaka precizno postavljena drvena greda i svaki pažljivo ozidani komad opeke na fasadi bili su još jedan konkretan korak bliže konačnom ostvarenju dugogodišnjeg sna. Zanimljivo je i izrazito dirljivo pratiti i analizirati kako je cijela lokalna zajednica disala s ovim graditeljskim projektom, a arhivski brojevi koje redovito objavljuje [Časopis ‘Don Bosco danas’: Arhivski brojevi iz 1980-ih] zorno i vizualno prikazuju rast građevine iz mjeseca u mjesec, od temeljnih iskopa pa sve do postavljanja krovišta. Konačno, velebno, prostrano i svijetlo zdanje dovršeno je i iznimno svečano posvećeno 15. listopada 1989. godine. Ovaj datum nikako nije odabran slučajno; posveta se naime dogodila u godini kada je cijeli salezijanski svijet na globalnoj razini svečano obilježavao veliku, jubilarnu i iznimno značajnu stotu obljetnicu smrti svetog Ivana Bosca, koji je preminuo 1888. godine.
Crkva Svetog Ivana Bosca u Podsusedu na taj je način postala ne samo vrlo funkcionalni i moderni sakralni prostor, već i predivan živi spomenik u čast ovom velikom svecu, trajno svjedočanstvo o jednom teškom vremenu i ljudima koji su svojom vizijom, odricanjem i neizmjernim radom uspjeli prevladati apsolutno sve povijesne i administrativne prepreke te ostaviti gradu Zagrebu iznimno vrijedno arhitektonsko, kulturno i duhovno naslijeđe za generacije koje tek dolaze.
Arhitektonska ljepota – Stilovi, materijali, umjetnički detalji i arhitekti
Sažetak: Arhitektura crkve Svetog Ivana Bosca u Podsusedu majstorski spaja kasni modernizam sa specifičnom postmodernističkom estetikom zagrebačke škole. Od upečatljive fasade od opeke do prostranog, svjetlošću okupanog interijera ukrašenog vitrajima Branimira Dorotića, ova crkva predstavlja izvanredan primjer postkoncilske sakralne gradnje.
Kada danas promatramo crkvu Svetog Ivana Bosca smještenu u Vinobreškoj ulici u pitoresknom zagrebačkom Podsusedu, pred nama ponosno stoji izvanredan i promišljen primjer postkoncilske sakralne arhitekture koja na jedan sasvim jedinstven, topao i privlačan način komunicira sa svojom urbanom okolinom. Autori ovog velebnog zdanja, ugledni arhitekti Gordana i Milovan (Mišo) Olujić, suočili su se s iznimno kompleksnim izazovom kako stvoriti građevinu koja će biti istovremeno monumentalna, dostojanstvena i bliska običnom čovjeku, poštujući pritom vrlo specifičnu salezijansku karizmu koja svoj apsolutni naglasak stavlja na otvorenost, ljudsko zajedništvo i svakodnevni rad s mladima.
Kako detaljno i stručno bilježi [Enciklopedija hrvatske umjetnosti: Leksikografski zavod Miroslav Krleža], njihov je inovativni projekt iznjedrio djelo koje stilski neosporno pripada kasnom modernizmu, ali s vrlo prepoznatljivim, gotovo ikoničnim elementima postmodernističke estetike koja je snažno dominirala zagrebačkom arhitekturom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ono što svakom slučajnom prolazniku ili posjetitelju prvo upada u oči jest vanjska opna crkve, kojom suvereno dominira vješta uporaba opeke. Taj tradicionalni materijal, često viđen u najistaknutijim ostvarenjima takozvane ‘zagrebačke škole’ arhitekture iz tog razdoblja, građevini daje nevjerojatnu toplinu, postojanost i duboki osjećaj ukorijenjenosti u tlo na kojem je sagrađena. Važno je naglasiti kako je svaki materijal unesen u ovu zgradu biran s posebnom pažnjom prema trajnosti i vizualnoj estetici.
Opeka, osim što asocira na povijesnu tradiciju graditeljstva, ujedno je i vrlo otporna, što građevini jamči dugovječnost bez potrebe za čestim i skupim restauracijama. Dinamičan, gotovo razigrani krovni sustav majstorski razbija monotoniju strogih ravnih linija, stvarajući time predivnu igru sjena i volumena koja se neprestano mijenja ovisno o dobu dana i kutu padanja sunčevih zraka. Uz samu glavnu crkvenu zgradu, kao njezin nerazdvojni, a opet vizualno jasno izdvojeni dio, uzdiže se elegantni zvonik. Njegova arhitektonska koncepcija je posebno zanimljiva i privlačna; izrazito visok i vitak, zvonik stoji poput snažnog vertikalnog putokaza u urbanom tkivu Podsuseda, dok otvorene, prozračne lože za zvona smještene pri samom vrhu građevini daju potrebnu dozu vizualne lakoće i usmjerenosti prema nebu. Ulaskom kroz glavna vrata u samu unutrašnjost, posjetitelj trenutno doživljava nevjerojatnu prostranost koja je u potpunosti i beskompromisno oblikovana prema novim smjernicama Drugog vatikanskog koncila.
Tlocrt glavnog liturgijskog prostora koncipiran je iznimno pametno, tako da omogućuje nesmetanu i kristalno jasnu vidljivost oltara iz gotovo svakog kuta goleme crkve. Time se svjesno i namjerno briše stroga hijerarhijska granica između svećenika i puka te se snažno naglašava osjećaj zajedništva okupljene zajednice. Prezbiterij, odnosno povišeni oltarni prostor, zrači pročišćenošću, mirom i monumentalnom jednostavnošću. Oltar, ambon i sedilija majstorski su izvedeni u masivnom kamenu, čija impresivna čistoća linija vjerno prati cjelokupnu arhitektonsku filozofiju građevine, o čemu vrlo detaljno i s divljenjem piše skupina autora u opsežnoj knjizi [Zbornik urednika don Peje Orkića: ‘Salezijanska prisutnost u Hrvatskoj (1913. – 2013.)’].
Umjetnička oprema crkve iznimno je pažljivo odabrana i dozirana kako bi obogatila sveti prostor, a da ga pritom vizualno nimalo ne optereti. Svakako najveće i najsvjetlije blago ovog interijera predstavljaju veličanstveni vitraji koje je izradio poznati akademski slikar Branimir Dorotić, čiji je bogati opus u suvremenoj sakralnoj umjetnosti iznimno cijenjen. Njegovi vitraji u ovoj crkvi oduševljavaju svakog promatrača svojim živim, pulsirajućim koloritom i apstrahiranim figurativnim prikazima. Kroz njih se svakodnevno prelamaju zrake sunca, ispunjavajući crkvu nezemaljskom, toplom svjetlošću i iznova oživljavajući ključne teme iz inspirativnog života svetog Ivana Bosca te važne, bezvremenske biblijske motive. Skulptura samog patrona župe, svetog Ivana Bosca, smještena je s puno umjetničkog ukusa i mjere; ona suvereno dominira prostorom svojom blagom prisutnošću, ali istovremeno duboko poštuje liturgijsku funkcionalnost i čistoću cjeline.
Posebnu, moglo bi se reći i presudnu pažnju, arhitekti su posvetili akustici, što je od apsolutno najveće važnosti za salezijansku tradiciju koja je nadaleko poznata po glazbenom odgoju i njegovanju zborskog pjevanja. Zato je izvedena iznimno specifična i složena drvena konstrukcija krovišta u unutrašnjosti, koja svakom proizvedenom zvuku daje posebnu toplinu, rezonancu i jasnoću, pretvarajući ovu crkvu u svojevrsni golemi drveni instrument koji savršeno rezonira s poletnim glasovima mladih.
Kulturna i suvremena vrijednost – Značaj danas
Sažetak: Danas crkva u Podsusedu stoji ne samo kao mjesto molitve, već i kao važno kulturno i arhitektonsko sjecište zapadnog dijela Zagreba. Njezina promišljena akustika, umjetnička oprema i otvorenost prostora čine je savršenim okriljem za okupljanje zajednice, njegovanje zborskog pjevanja i očuvanje salezijanske karizme u suvremenom društvu.
Promatrajući impozantnu crkvu Svetog Ivana Bosca iz današnje, suvremene perspektive, više od tri puna desetljeća nakon njezina iznimno svečanog otvorenja i posvete, možemo s punim pravom i sigurnošću ustvrditi da je njezina kulturna, društvena i suvremena vrijednost apsolutno neizmjerna. Iako je primarno projektirana i zamišljena kao sveti sakralni prostor namijenjen duhovnim potrebama vjernika, ova se predivna građevina s vremenom posve prirodno nametnula kao jedna od najvažnijih arhitektonskih, kulturnih i društvenih točaka cijelog zapadnog dijela grada Zagreba.
Njezina svakodnevna uloga uvelike nadilazi uske granice klasičnog liturgijskog okupljališta; ona je postala snažno fizičko utjelovljenje i trajni, sigurni dom specifične salezijanske karizme koja je neraskidivo i duboko utkana u sam puls i svakodnevni život lokalne zajednice u Podsusedu. Značaj ove građevine u današnjem, iznimno brzom i suvremenom kontekstu neraskidivo je povezan s njezinim jedinstvenim, naprednim arhitektonskim rješenjima koja i danas, godinama nakon izgradnje, besprijekorno funkcioniraju i služe svojoj svrsi. Kako vrlo pronicljivo ističe urednik don Pejo Orkić u svom kapitalnom izdanju [Zbornik urednika don Peje Orkića: ‘Salezijanska prisutnost u Hrvatskoj (1913. – 2013.)’], građevine ovakvog specifičnog tipa nikada nisu zamišljene da budu tek pasivni, nijemi spomenici prošlosti, već naprotiv, one su iznimno aktivni i živi sudionici u svakodnevnom radu s djecom i mladima.
Otvoreni, iznimno svijetli i moderno kružno koncipirani prostor glavnog broda crkve pokazao se kao apsolutno idealan za redovito održavanje velikih okupljanja, masovnih susreta mladih iz cijele Hrvatske te raznih kulturnih i duhovnih manifestacija koje po svojoj prirodi zahtijevaju snažnu interakciju, bliskost i duboki osjećaj pripadnosti. Posebna i potpuno neprocjenjiva vrijednost ove crkve leži u njezinoj specifičnoj drvenoj krovnoj konstrukciji koja joj, osim vizualne topline, osigurava i izvanrednu, gotovo dvoransku akustiku. U današnje vrijeme, kada su mnogi moderni javni i sakralni prostori često zvučno hladni, odjekujući i posve neprikladni za prirodno muziciranje bez složenog razglasa, crkva u Podsusedu nudi apsolutno savršeno zvučno okrilje za zborsko pjevanje. Glazba je oduvijek bila prepoznatljiv i ključan alat u salezijanskom odgojnom radu, a arhitekti su ovom zdanju svojim umijećem podarili rijetku sposobnost da istovremeno bude i crkva i vrhunska koncertna dvorana za duhovnu glazbu. Tiskani arhivi koje čuva [Časopis ‘Don Bosco danas’: Arhivski brojevi] vrlo često i s ponosom donose opsežne reportaže o brojnim uspješnim glazbenim festivalima, smotrama zborova i vokalnim nastupima čiji se čisti zvuci savršeno prelamaju kroz ovaj promišljeno dizajnirani drveni interijer, čineći zgradu nezaobilaznim kulturnim sjedištem ovog dijela grada.
Osim te vrlo jasne funkcionalne i zvučne komponente, crkva Svetog Ivana Bosca čuva i iznimnu vizualnu i estetsku vrijednost koja značajno obogaćuje ukupni vizualni identitet Zagreba. Njezina prepoznatljiva fasada od tople, crvene opeke, koja je toliko karakteristična za vrhunsku i promišljenu postmodernističku arhitekturu osamdesetih godina, danas predstavlja iznimno važan i nezaobilazan segment u akademskom proučavanju razvoja novije hrvatske sakralne gradnje. Dodatno, predivni vitraji Branimira Dorotića koji bogato krase unutrašnjost ne prestaju fascinirati ni današnje stručnjake iz područja povijesti umjetnosti, jer predstavljaju rijedak, hrabar i iznimno uspješan umjetnički spoj apstraktne moderne umjetnosti i duboke, slojevite teološke poruke. U svijetu koji se danas nevjerojatno brzo mijenja i u kojem moderne građevine često vrlo brzo zastarijevaju ili gube svoju prvotnu svrhu, crkva u Podsusedu iznimno uspješno i prkosno odolijeva zubu vremena.
Gledajući unaprijed, zdanje crkve Svetog Ivana Bosca sigurno će još jako dugo privlačiti nepodijeljenu pažnju ne samo lokalnih vjernika, već i brojnih studenata arhitekture, povjesničara umjetnosti i svih istinskih ljubitelja skladno oblikovanih prostora. Ona danas stoji kao čvrsti monument ljudskoj kreativnosti, dubokoj duhovnosti i neraskidivom zajedništvu, podsjećajući svaku novu generaciju koja prođe kroz njezina vrata na važnost očuvanja kulturnog i arhitektonskog naslijeđa koje slavi život, glazbu i mladost. Njezina monumentalna, a opet topla prisutnost oplemenjuje svakodnevicu, pružajući građanima siguran prostor u kojem se svakodnevno prepliću vrhunska umjetnost, bogata povijest i živa, pulsirajuća sadašnjost.